Društvo

Tekst i foto: Biljana Marković


U organizaciji NVO “Naša akcija” sinoć je u Omladinskom klubu Kotor održana radionica za mlade pod nazivom “Emocije - šta nam poručuju?”.
Mladi su tom prilikom razgovarali sa psihološkinjom Martom Martinović o različitim tehnikama kako bi razumjeli svoje emocije i prepoznali što im one tačno poručuju i odakle dolaze.
Martinović je naglasila da će nam biti teško da kontrolišemo emociju i da se postavljamo i razumijemo druge ljude, ako ne znamo što je ta emocija i ne razumijemio što se dešava. To su, kazala je, osnovne komponente emocionalne inteligencije.
Takođe su emocije glavni motivatori našeg ponašanja. 

Još jedan od bitnih faktora jeste naučiti kako da svoje emocije, metaforički rečeno, manipulišemo da bismo mogli da dođemo do nekih svojih daljih ciljeva.

“Ako pričamo o različitim emocijama i načinu na koji možemo da imenujemo neku emociju imamo čitav spektar emocija,
Ovo se zove točak ili kišobran emocija. Ako idete od iznutra vidjećete osnovne emocije: tuga, ljutnja, strah, mir, radost i snaga. Međutim što idete šire možete da postanete specifičniji kako se vi osjećate. Ovo nam je bitno da razumijemo da bismo mogli da definišemo kako se tačno osjećamo i samim tim da uđemo dalje u dubiozu te emocije, odnosno zašto se baš osjećamo na taj način. Potreba odnosno ono što emocija predstavlja jeste neka informacija o tome da li je neka potreba zadovoljena ili nije. Potrebe mogu da budu razne, što ste specifičniji ili ako ih vi sami definišete, na neki vama bliži način to je bolje, jer su one korak da razumijete sebe priej svega”, pojasnila je Martinović.

Što se tiče vještina emocionalne inteligencije, postoje, kazala je, četiri glavne komponente od kojih se polazi. Prva je da prepoznajemo i razumijemo sopstvene emocije, druga da pored toga što ih prepoznajemo, znamo kako da ih regulišemo i da kontrolišemo svoje emotivne reakcije u određenim situacijama. Treća je kako da prepoznamo i razumijemo tuđe emocije, a četvrta da koristimo svoje emocije za unaprijeđivanje i performans.
Naglasila je da je bitno da razumijemo koja je to emocija koju zaista osjećamo, jer se, ističe, u nekim situacijama dešava da reagujemo na određeni način, a da ustvari to uopšte nije  emocija koja istinski stoji ispod toga.
Tu se, dodaje, radi o dva različita tipa emocija: adaptivne i autentične emocije.

“Adaptivne emocije su sve ono kada na nekoga postanete strašno ljuti i onda eksplodirate u tom trenutku. To vam je prva reakcija koja dolazi. Međutim ispod te ljutnje se krije možda tuga što vas ta osoba nije ispoštovala za nešto ili što vas je neko napustio. Često nam bijes i ljutnja budu prve odbrambene emocije koje ustvari nisu ono kako se mi zaista osjećamo.
Drugi primjer adaptivnih emocija je pojava da muškarci kao ne plaču, u smislu da su momci društveno naučeni da nije u redu da plaču. Zato što, kada su bili dječaci i kada se to dešavalo: “Eto te kao neka djevojčica”, ili su bili na neki način obeshrabreni od strane okoline. Upravo zbog toga su naučili da tu emociju pokriju ljutnjom, jer je ona društveno više prihvatljiva i na taj način njihova emotivna reakcija u određenoj situaciji bude adekvatna. Ništa od ovoga ne znači da ako ste muško i ako se osjećate tužno morate da plačete i da je to jedini adekvatan način da se ta emocija ispolji”, podvukla je Martonović.

Ona je istakla da svako od nas ima svoje načine da se suoči sa nekom emocijom, te da je u redu ako nekome treba da se  isplače.

 “Važno je da prepoznamo koji su to načini koji nama pomažu”, zaključila je Martinović